| Chapter 8 |
1 | Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke to bijae s njim u korablji, pa pokrenu vjetar nad zemljom da uzbije vodu.
|
2 | Zatvorie se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dad s neba prestade.
|
3 | Polako se povlačile vode sa zemlje. Nakon stotinu pedeset dana vode su jenjale,
|
4 | a sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata.
|
5 | Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a prvoga dana desetog mjeseca pokau se brdski vrhunci.
|
6 | Kad je izminulo četrdeset dana, Noa otvori prozor to ga je načinio na korablji;
|
7 | ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetae i dolijetae dok se vode sa zemlje nisu isuile.
|
8 | Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje.
|
9 | Ali golubica ne nađe uporita nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda jo pokrivae svu povrinu; on prui ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju.
|
10 | Počeka jo sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje.
|
11 | Prema večeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svje maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje.
|
12 | Jo počeka sedam dana pa opet pusti golubicu: vie mu se nije vratila.
|
13 | est stotina prve godine Noina ivota, prvoga mjeseca, prvog dana u mjesecu uzmakoe vode sa zemlje. Noa skine pokrov s korablje i pogleda: povrina okopnjela.
|
14 | A drugoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu, zemlja bijae suha.
|
15 | Tada Bog reče Noi:
|
16 | "Iziđi iz korablje, ti, tvoja ena, tvoji sinovi i ene tvojih sinova s tobom.
|
17 | Sa sobom izvedi sva iva bića, sva stvorenja to su s tobom: ptice, stoku i sve gmizavce to zemljom puze; neka zemljom vrve, plode se i na zemlji mnoe!"
|
18 | I Noa iziđe, a s njime sinovi njegovi, ena njegova i ene sinova njegovih.
|
19 | Sve ivotinje, svi gmizavci, sve ptice - svi stvorovi to se zemljom miču - iziđu iz korablje, vrsta za vrstom.
|
20 | I podie Noa rtvenik Jahvi; uze od svih čistih ivotinja i od svih čistih ptica i prinese na rtveniku rtve paljenice.
|
21 | Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: "Nikad vie neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, tÓa čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad vie unititi sva iva stvorenja, kako sam učinio.
|
22 | Sve dok zemlje bude, sjetve, etve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće."
|